U sumrak

Dan kao i svaki drugi. Veselo Sunce mami napolje. Jebe mi se. Vrtim misli u sebi. One udaraju u zidove lobanje, podrugljivo se vraćaju na početak.
Vrtim Fejsbuk. Isto. Instagram. Isto. Smešne slike se smeše. Najbolji deo nas? Najbolji deo nas je u nama? Frazetina. Odzvoni u lobanji.
Možda u tom vrćenju tražim neke odgovore, koje svakako ne mogu tu naći. Daj taj neki nasmešeni zaustavljeni tren da iskopiram.
Napućim usne?! Opet pitanje. Plutanje. Gde nestadoše ove sve godine. Kome smo ih dali? Večnoj nadi?  Biće bolje. Imamo li pravo na život? Sem opstanka. Koliko godina, jebeni opstanak.
Kako uopšte imam volju da živim? Ovde.
Od prvog do petnaestog, od petnaestog do prvog. Preživljavanje. Prežvakavanje. Dok ne dodje do trenutka povraćanje. Oli smo mi preživari? Progutamo. Varimo. Ne varimo. Nema veze, život ide dalje. Pustoš.
U sumrak, jebemo mamu svima oko sebe. Zbog naše nedoličnosti, nedostojnosti. Zbog naše nesposobnosti da prihvatimo ulogu preživara. Pa krava može biti sveta životinja. 




Коментари

Популарни постови